Špula

Znate li vi da su nekada na našoj televiziji dječje emisije bile toliko dobre, da su i najveći glumci rado u njima nastupali? I ne samo da su nastupali, nego su i plesali, pjevali, nosili komplicirane kostime i stavljali tešku šminku. A kao vrhunac svega, bili su pripravni posuditi smiješnim likovima koje su igrali vlastita imena. Tako je Josip Marotti u emisiji Dvadeset slavnih igrao tipa koji se zvao Bobi, što je bio njegov nadimak u životu, a Špiro Guberina je pak u Zlatnoj niti bio Špiro Špula.

E, o Špiri, a osobito o špuli, htio bih vam ovdje nešto reći. Vi vjerojatno i ne znate što je to špula, pa zato i ne slutite zašto se taj lik tako zvao. Opisat ću vam najprije kako je Guberina bio kostimiran pa ćete možda iz toga steći približnu sliku o čemu je bila riječ. Bio je on, dakle, utegnut u valjkasti skafander koji je u visini ramena i u visini koljena imao tanjurasta proširenja. Tako je onda Špiro doista podsjećao na špulu, točnije, podsjećao je onoga tko je znao što je špula.

A to su tada znali svi, i znala su osobito djeca, poslije ću kazati i zašto baš ona. Špula je bila izrazito zastupljena u našem životu, pa bi se čak moglo reći da je u njemu zauzimala ugledno mjesto. Da više ne duljim: špula nije bila ništa drugo nego drveni kalem na koji se namotavao konac za šivanje, a u svakoj se kući – u vremena kada je konfekcija bila još u povojima – mnogo šivalo, što ručno, što strojno, te je tih špula uvijek bilo i po nekoliko nadohvat ruke. A bile su i dizajnirane u skladu sa svojom svrhom: u sredini je – baš kao na onom Špirinu kostimu – bio uži, valjkasti dio, na koji se motao konac, a sa strana su se nalazila pljosnata okrugla proširenja koja su priječila da taj konac klizne i odmota se. I, još je jednu stvar potrebno naglasiti: špula je u sredini imala uzdužnu rupu, tako da se može nataknuti na klin koji je na šivaćem stroju za to bio predviđen. U nekom bi se smislu moglo kazati da je upravo taj neobični izgled učinio špulu toliko popularnom, barem među djecom.

Treba, naime, znati da se špula, kad bi se konac s nje odmotao i potrošio, nije bacala, nego je ostajala u kući. Zašto je ostajala, drugo je pitanje. Šnajderice su obično mislile da će na praznu špulu namotati drugi konac, kad im negdje preostane, ali nije im preostajao nikad. Vjerovalo se i da će se špula moći iskoristiti za kakvu drugu svrhu, recimo, za namotavanje ribičkog povraza kad se za to ukaže potreba, ali i to se sasvim rijetko događalo. A ipak, nikomu nije bilo ni nakraj pameti da špulu baci: ako ništa drugo, bila je načinjena od drva, pa ju je bilo moguće baciti u štednjak i tako iskoristiti.

A zapravo, tu se i ne radi o koristi koja se mogla izvući iz toga predmeta: špula je naprosto bila odviše lijepa da bi je čovjek bacio. Jer bila je načinjena od nekoga svijetlog drva, izvrsno uglačana, savršeno simetrična, pa je zato bilo teško vjerovati kako se njezina svrha na ovome svijetu ispunila onoga časa kad se s nje odmotao konac. Osobito su se s time teško mirila djeca, a onda i oni među odraslima koji su i sami bili pomalo djetinjasti. Tako bi onda na kraju špula pripala klincima, neka s njome rade što god hoće.

I doista su radili. Dobro se sjećam kako je to bilo, ali se zbog toga sjećanja moram i ispričati, jer ono možda nije politički posve korektno. Ali dajem časnu riječ da je posve istinito. Špulu su, naime, na jedan način koristile djevojčice, a na drugi način dječaci.

Djevojčice su je rabile u svome zamišljenom kućanstvu, a onda i kao modni detalj u tobožnjem dotjerivanju za izlazak. U kućanstvu, špula je bila noga od stola ili podupirač za postelju, dok je u odijevanju imala još istaknutiju ulogu: uz pomoć crvene gumice koja se mogla naći na materinim viklerima, špulu je trebalo pričvrstiti na obuću, i tako je ona postajala visoka štikla na kojoj se hodalo s jednakom mukom kao i kod pravih ženskih cipela.

A dječaci su od špule najčešće izrađivali nešto što se zvalo tenk. Ne bih vam sad znao točno opisati kako se to radilo, znam samo da je osim špule bio potreban komadić sapuna, štapić dug oko deset centimetara i ista onakva gumica s viklera. Valjalo je rubove onih proširenja na špuli malo nazubiti, tako da podsjećaju na tenkovske gusjenice, a onda bi se gumica uz pomoć štapića nekako nategnula, tako da bi ona, težeći da se ispravi, poput opruge pokretala cijeli mehanizam i on je napredovao polako i zlokobno, kao pravi tenk, pri čemu je onaj sapun smanjivao otpor materijala.

Bilo je takvih stvari još, ali je valjda i ovoliko dovoljno da se vidi kako su špule bile za djecu dragocjene i kako je logično što je klincima bilo drago susresti se na ekranu s likom koji ne samo da se zove Špula, nego kao špula i izgleda. Jer djeci se činilo da špula pruža toliko mnogo mogućnosti, da ne bi bilo nikakvo čudo kad bi se jednom pretvorila i u čovjeka, ili možda u špulolikoga robota po imenu Špiro. Zato je valjda ta emisija i bila toliko popularna.

A zvala se ona, da ponovim još jednom, Zlatna nit, što je cijeloj stvari davalo dodatni smisao. Jer nit nije ništa drugo nego konac, a konac se mota na špulu, pa je prirodno da se tako zove i glavni lik, koji je kao neka oživjela špula. Ta je nit pak bila od dragocjene kovine, što znači da je u sebi sadržavala nešto vrijedno, pri čemu se vjerojatno mislilo na poruke što ih je prenosila. Tako je onda i sama emisija bila neka vrsta špule na koju se ta zlatna nit namatala.

Poslije se konac počeo motati na kartonske tuljčiće, drvo je postalo skupo i špule su nestale. Zato sve ovo i pišem, jer mislim: koliko mi je samo špula prošlo kroz ruke, a ja nisam ni jednu jedinu sačuvao! A da jesam, bilo bi mi sada mnogo lakše: imao bih na što motati ove sjetne uspomene.